3. Maj Shipyard - Rijeka
Naziv
3. Maj Shipyard - Rijeka
Kategorija
01 Architecture related to maritime heritage
Klasifikacija prema RKD
Science and engineering
Vrsta
Immovable cultural heritage
Država
Croatia
Opis
Koncem 19. stoljeća, u Rijeci gradu stoljetne brodograditeljske tradicije, stvoreni su preduvjeti za utemeljenje modernog brodogradilišta, koje bi upotpunilo baštinu gradnje drvenih jedrenjaka duge plovidbe, a koji su se u Rijeci gradili sve do 1883. Zadnji jedrenjak duge plovidbe izgrađen u Rijeci bio je Capricorno. Najveći napredak u gradnji drvenih jedrenjaka u gradu Rijeci ostvaren je u drugoj polovici 19. stoljeća. No, početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća opada gradnja drvenih jedrenjaka, a 1873. sagrađen je i prvi domaći riječki parobrod Liburno u brodogradilištu Rečice kod riječke Mlake, a pokreće se i osnivanje parobrodarskog društva. Međutim, osnivanjem dvaju velikih domaćih brodara, Adrie i Ungaro-Croate u Rijeci, 1882. i 1891., smatralo se potrebnim da se naručivanje gradnje parobroda usmjeri prema domaćim brodogradilištima. Već od 1892. započeli su prvi radovi na gradnji brodogradilišta na Brgudima, Društva za brodogradnju Howaldt i dr. iz Kiela. Društvo je započelo s radom brodogradilišta i sve do 1905. trajala je ta početna faza. Već 1895. brodar Ungaro-Croata naručuje gradnju parobroda Volosko i Crikvenica.
Pravi zamah brodogradnja je doživjela dolaskom tvrtke Danubius d.d. tvornice za gradnju brodova i strojeva iz Budimpešte u Rijeku, 1905. godine.
Nastankom brodogradilišta na Brgudima, prvo preko Društva za brodogradnju Howaldt i dr. iz Kiela, pa u prvom desetljeću 20. stoljeća, dolaskom tvrtke Danubius d.d. iz Budimpešte, Rijeka dobiva moderno brodogradilište za gradnju parobroda, ali i ratnih brodova uoči prvog svjetskog rata. Najznačajniji primjer gradnje u ratnim godinama, bio je upravo bojni brod Szent Istvan, ponos tadašnje austrougarske flote. Ratni brod Szent Istvan porinut je u more, 17. 1. 1914. Nakon toga u međuratnom razdoblju za vrijeme talijanske uprave, brodogradilište je djelovalo pod nazivom Cantieri Navali del Quarnaro, a nakon drugog svjetskog rata do danas, kao 3. Maj nositelj je brodgraditeljske djelatnosti u Rijeci, gradeći brodove duge plovidbe za domaće i strane brodare.
Po završetku ratnih zbivanja 1945. gotovo 80 posto brodogradilišta Cantieri Navali del Quarnaro, odnosno Kvarnerska Brodogradilišta, bilo je razoreno. Ipak, već tijekom te godine započela je proizvodnja, a 1. listopada 1946. brodogradilište i službeno nosi naziv Kvarnerska brodogradilišta d.d., odnosno Cantieri Navali del Quarnaro S.p.A., a 1947. ulazi u sastav Ministarstva obrane s ostalim brodogradilištima.
Najveći uspjeh do 1950. bila je svakako gradnja prvog motornog broda Zagreb od 4.000 registarsih tona. Brod je porinut 1948. a predan 1949. godine riječkoj Jugoliniji. Konačno, od 1948. brodogradilište dobiva ime 3. Maj.
Stvaranjem samostalne Republike Hrvatske nastavljena je uspješna tradicija gradnje u riječkom brodogradilištu. To je vidljivo i po gradnji i predaji novog prekrasnog tankera Velebit za zadarsku Tankersku plovidbu u travnju 2011. godine. Brodogradilište 3. Maj je danas u sastavu Brodogradilišta Uljanik iz Pule.
